Europska komisija zadnjih osam godina svake godine objavljuje svoj Pregled obrazovanja i osposobljavanja u zemljama članicama u kojem se mjeri mjeri napredak zemalja članica u pogledu ostvarivanja ciljeva strateškog okvira Obrazovanje i osposobljavanje 2020. U tom se izvješću daju preporuke za reforme politika kojima bi se nacionalni sustavi obrazovanja i osposobljavanja bolje pripremili za odgovaranje na potrebe u društvu i na tržištima rada. Dijagnozu EK potvrđuju i rezultati međunarodna istraživanja PISA testova u kojem je Hrvatska na dnu ljestvice zemalja članica EU. Nije ni Zagrebačko sveučilište iznimka.
Europska je komisija više puta ukazivala kako je hrvatski obrazovni sustav previše ispolitiziran i zastario, a što je najgore da je neučinkovit i nekonkurentan na EU tržištu. Ta je neučinkovitost između ulaganja i obrazovnih ishoda vidljiva već na području osnovno-školskog obrazovanja.
Najvći izazovi hrvatskog obrazovnog sustava nije zapravo ništa od onoga što zabavlja prostor mainstream medija – pregovori školskih sindikata s Vladom RH oko povećanja koeficjenata (na što je ikazalo i gore spomenuto izvješće EK), preteške torbe naših đaka već od 1.r. O.Š., izbori za rektora Zagrebačkog sveučilišta, itd. Problemi su puno složeniji prije svega zato što Hrvatskoj nedostaje kvalitetan i moderan kurikulum koji bi se ažurirao barem svakih 7-10 godina i pratio svjetske trendove ubrzana rasta i distribucije informacija, znanja i tehnološkog napretka.
Hrvatski obrazovni sustav zaostaje za konkurencijom, prosvjetni radnici također odlaze a sustav posluje s gubicima jednako kao i zdravstvo i? Jedno veliko ništa! Svake četiri godine nova ekipa obećaje reforme i napredak dok su u stvarnosti njihovi glavni korisnici, hrvatski đaci i studenti zapravo najveći gubutnici jer su konstantno taoci politike, ili krize u komunikaciji na relaciji sindikata i Vlade RH. Dugoročno su baš zapravo oni najveći gubitnici.
U Hrvatskoj vlada isti ‘mindset’ tj. identičan obrazac ponašanja u svim državnim i javnim institucijama, od prosvjete, zdravstva gospodarstva, javnih tvrtki, itd. u kojem se nitko sistematski i učinkovito ne bavi problemima sustava. Umjesto toga, bave se simptomima bolesti moleći Boga da još malo izdrže do kraja njihovih mandata a poslije ‘ko živ, ko mrtav’!
Nadalje, već sam spomenula da je odlazak ljudi iz struke također jedan od akutnih problema budući da sustav ima problema pronaći kvalificirane nastavnike poglavito na području ICT, matematike, stranih jezika. Nema konkurentne radne snage na tržištu a i ona preostala polako odlazi ne samo zbog plaća nego jer se osjećaju podcijenjeni u struci a sve više dovode u pitanju i njihovu sigrnost na svom radnom mjestu. Boje se učenika i njhovih roditelja!
No kako bi u Hrvatskoj bilo kada svako ne bi imao neki svoj pregled. Međutim, ostaje nepobitna činjenica kako je hrvatski obrazovni sustav u velikoj krizi te da je pet do dvanaest da se počne s provođenjem učinkovitih mjera poglavito u upravljanju. Dijagnoza bolesti obrazovnog sustava već je godinama poznata ali nije priznata. Stoga je fokus čitavo vrijeme bio na simptomatsko liječenju pacijenta. Logično da terapija nije donjela nikakve suštinske promjene jer najveći problemi hrvatska obrazovna sustava nisu samo potreba za korekcijom koeficjenata nastavnička kadra, ili pak kozmetičkim korekcijama na području sadržaja (kurikuluma).
”OK, i da je tako kao što kažeš, koja bi onda terapija pomogla pacijentu?” Za početak treba više ulaganja u obrazovni sustav u smislu potrebe za kompetentnim i kvalitetnim kadrom što za sobom povlači i veoma bitnu temu koja se odnosi na to kako motivirati struku? Najveći izazov u svakom slučaju odnosi se baš na onaj ključni faktor tj. upravljanje sustavom koje je bilo i nepobitno i dalje jeste taoc politike, da ne kažem onih koji se izmjenjuju svake četiri godine. Naprosto mi je neprihvatljivo da se u uprave škola postavljaju i dalje kao u bivšem režimu. Ništa se nažalost nije puno promjenilo u tom pogledu. Podobnost je i dalje prisutna.
Trebalo bi uvesti i sustav vrednovanja škola od onih najbolji performera u sferi struke, tako i učenika. To bi potaklo motivaciju koja je ključna. Upravo bi ovakav sustav vrednovanja promjenio percepciju i motivaciju, pa bi se najbolje škole s najboljim rezultatima razlikovale od onih lošijih i loših budući da su po sadašenjem sustavu svi, i nastavnici i škole, u istom košu, jer koga briga za rezultate!
Kako to izvesti? Promjenom strategije i naravno uz puno političke volje i ustrajnosti da se doista nešto sištinski napravi. Pa zar ne bi bilo lijepo a i nadasve učinkovito uvesti sustav nagrađvanja nastavnika i profesora čije škole i đaci postižu vrhunske rezultate?
Sigurna sam da bi roditelji bili oduševljeni a jednako tako i vjerovatno i velik dio struke koje politika ionako ne pita za ništa. Što će im? Tu su sindikati – njihovi čuvari koji sve znaju i razumiju, osim jednoga – učinkovite terapije za umiruća pacijenta. Ne znam koliko je još vremena ostalo pacijentu ali znam da vrijeme curi a pacijentu nije ništa bolje!
