Prema MSD priručniku dijagnostike i terapije, poremećaji osobnosti su stalni oblici ponašanja koji uzrokuju značajnu patnju ili funkcionalni poremećaj.

Našu osobnost čine načini razmišljanja, shvaćanja, reagiranja i povezivanja, koji su tijekom vremena relativno stabilni u različitim situacijama. Poremećaji osobnosti postoje kad te osobine postaju tako ukorijenjene i krute da ometaju normalno funkcioniranje. Stoga su osobe s poremećajima osobnosti većinom uznemirene svojim životom i imaju poremećene odnose sa svojim ‘selfom’ i u društvu, poslu, društvenim interakcijama.

Histrionska ili histerična osobnost – Kako prepoznati takve osobe?

Histrion (lat.), je bilo ime za glumca i plesača pantomimičara u antičkom Rimu.

Život je pozornica
Histerična osobnost uključuje značajno traženje pozornosti. Kada bi misao W. Shakespeare kako je život pozornica na kojoj svatko igra svoju ulogu, preformulirali i stavili ju u kontekst osobe s histeričnim ili glumačkim poremećajem mogla bi glasit „Život je pozornica na kojoj samo ja želim igrati glavnu ulogu!”

Svatko od nas želi pažnju, i to je sasvim prirodno i ok. Ipak, kada potreba za pažnjom izađe iz normalnih okvira i postane preintenzivna, nastaje problem. Osobe sa ovim poremećajem osobnosti nastoje na svaki mogući način skrenuti pažnju na sebe svojom teatralnošću i dramatizacijom jer se inače može početi osjećati i uznemireno. Na prvi pogled takve se osobe čine simpatičnim – šarmantne, inteligentne, elokventne, fizički dopadljive koje svjesno koriste te adute za manipulaciju.

Teatralnost kod ovog poremećaja zapravo je samo fasada iza kojih se kriju veoma bolni osjećaji budući da se osobe izbjegavaju suočiti se s njima. Inače su osobe ovog profila poremećaja osobnosti veoma uspješne u svom profesionalnom i društvenom životu a svoje probleme nastoje rješavati emotivnim vezama.

Sklone su neadekvatnom i provokativnom zavođenju drugih koje se ogledava kroz flert i stupanje u seksualne odnose. Često su prisutni i kontradiktorni stavovi, npr. kod osobe se mogu ispreplitati stavovi i ponašanja na relaciji čednosti i promiskuiteta.

Njihov je verbalni narativ veoma detaljan sve u želji da dojme okolinu služeći se hiperboličnim opisom drugih. U obrani sebe koriste mehanizam disocijacije – npr. osoba koja je prevarila svog partnera ponaša kao da se ništa nije dogodilo i glumi žrtvu ili da sve njima mora biti podređeno jer su ‘posebni’ u svemu. U emotivnim su odnosima skloni manipulaciji nad svojim partnerom, težeći dominantnoj ulozi u vezi. Ipak, iza ovog na izgled dominantnog i nezavisnog ponašanja krije se jaka želja za vezivanjem iako to nastoje ne pokazati. Zavisni su od podrške drugih pa se osjećaju pogođenim kada to izostane. U odnosima s drugim ljudima te na prvi pogled mogu ostaviti dojam da su prožeti dubokim emocijama i empatični. Međutim, njihove su emocije površne i plitke i sve što se dešava u njima je dramatizirano.

Njihov način razmišljanja fokusiran je na na određena područja kao i na izbjegavanje skrivene ovisnosti od drugih ljudi jer tu zavisnost negiraju tj. poriču te ju veoma često maskiraju obiljem tipiziranih tema koje se šire u apstrakciju. Na jedan dječji način temperament im je responzivan tj. orijentiran na dobijanje ‘nagrada’.

Uzroci
Uzroci koji dovode do razvoja ovog poremećaja najčešće su snažan utjecaj obitelji kao i utjecaj genetskih faktora. Zašto obitelji? Zato što su osobe odrastale u nestruktuiranim obiteljima u kojima nisu postavljane jasne granice. Roditelji nisu znali pružiti djeci dosljednu pažnju, tako da ni djete nije moglo predvidjeti koja su ponašanja roditeljima poželjna a koja nisu. Nadalje, dok s jedne strane roditelji nisu bili skloni ni kritici niti bilo kojoj vrsti kažnjavanja, s druge strane jednako tako nisu bili sposobni ni za pokazivanje dubokih emocija tj. iskazivanje njihove ljubavi na jedan dosljedan način, tako da su djeca dobijala pažnju samo na način koji se svidja roditelju. Time se u suprotnosti gušilo istinsko biće djeteta. Poremećaj se javlja u ranom odraslom dobu, i prema statistikama češći je kod ženske populacije.

Dugotrajna psihoterpija s ciljem da ispravi iracionalna uvjerenja bolesnika, glavna je metoda za njihovo liječenje. Izazovi u nošenju s osobama koje boluju od ovog poremećaja su prije svega njihovo odbijanje liječenja budući da smatraju da je s njima sve ok.
Kako se nositi s njima? Ostanite smireni, budite promatrač, govorite njihovim jezikom i naravno, potražitte pomoć stručne osobe a ne motivacijskog govornika ili govornice.