Potaknite da mozak radi za vas – aktivirajte vaš neokortex
Sasvim je ok i u redu da se u izazovnim situacijama ne osjećamo dobro. Sve emocionalno smeće koje se nataložilo na našem emocionalnom smetlištu, izbacuje nas iz kolosjeka i za najmanju sitnicu – reagiramo svako na svoj način – ljutnjom, strahom, panikom, bijesom, anksioznošću, itd. Što se onda dešava? Dešava se da glavnu ulogu preuzima naš emocionalni ili tzv.reptilski mozak, najstariji dio mozga koji uopće nije evoluirao od svoga postanka i baš zato nije ni pametan, zato jer razumije samo kada i da li nas nešto boli, je li nam ugodno, jesmo li u opasnosti, itd. On radi striktno prema programima (ili softveru) koje smo naučili prepoznavati još kao vrlo mali. Neki ga s pravom nazivaju i ‘zečji’ mozak jer ga dijelimo sa svim sisavcima. Taj će sve učiniti da pobjegne od boli i neugode tj. čim snimi da se osjećamo ugroženim i onda nam šalje signale tj. našem tijelu – napinjanje krvnih žila jer se pripremamo za borbu ili neki brzi bijeg. Tijelo se preplavi hormonima stresa – a to znači bježi ili se bori.
Situacije: Zatrpanost obvezama, razgovor za posao, polaganje ispita, kašnjenje, gubitak ili promjena posla, razni prekidi, itd.
Činjenica jeste da svako od nas prolazi na sebi svojstven način kroz razne životne situacije i izazove – kako one individualne tako i društvene koji se reflektiraju na nas tj. isprepliću se s našim individualnim izazovima, dok ljudi žive u uvjerenju da je naša kriza ili problem uzrokovana nečim vanjskim – nekom društvenom krizom.
Bez obzira mislite li da je okidač neke vaše krize kroz koju prolazite nešto što dolazi ”izvana”, u krivu ste zato što vaša situacija uvijek ima svoj psihološko-unutarnji aspekt. Na tome se bazira čitav moj savjetodavno-terapeutski rad iako formalno nisam psihoterapeut. Za sve postoje rješenja a ja vam pomažem da sami dođete do njega ne ukazujući vam što biste ili ne biste trebali činiti i kako. Odgovori su uvijek u nama. U našoj podsvijesti a moj je zadatak da vas odvedem u taj tajni svijet u kojem je baš sve moguće.
Nažalost, živimo u društvu koje živi od raznih kriza pri tome ne nudeći nikakva trajna rješenja i to je problematično zato što je krajnji ishod ovakve paradigme poguban za sve jer nas najvećim dijelom potiče da krizne situacije percipiramo kao kraj svijeta pa najčešće odustajemo od sebe i svojih ideala.
Kako ćete izaći iz krize te se suočiti s njezinim uzrocima ovisi o vama. Problem je u tome što većina nema snage ni petlje suočavati se s izazovom i svojim stanjima , tj. oni znaju što ne žele i znaju da žele da ta neka situacija ili izazov nestane i da sve bude kao prije, jer se boji izaći iz zone ugode. Boje se što je najgore što im se može desiti, iako je ponekad baš taj raspad sistema najbolje što vam se može desiti da bi se probudili iz kolektivne hipnoze.
Budući da je naš aktualni obrazac ugrožen, a novoga još nema, naše su psihološke reakcija na neka negativna i neugodna iskustva nad kojim nemamo kontrolu, –a to znači da ne znamo kakav će biti krajnji ishod, normalna. Takva ne-resursna stanja popraćena su stresom, a najviše limitiranim uvjerenjima tj. mislima i emocijama s kojima se jako teško nosimo. Takva stanja nažalost često rezultiraju našim unutarnjim pucanjem u milijun komadića jer više ne možemo, pa nerijetko tavrše totalnim rastrojstvom (nervi slom).
Neki izazov ili neželjena situacija zapravo je samo poruka da nešto u vašem životima treba mijenjati. Drugim riječima, ona je simptom, a ne i uzrok vašeg stanja.
Što je onda uzrok?
Može ih biti više:
-Limitirajući program
-Negativni način mišljenja (koji dolazi iz podsvijesti)
-Neželjena osjećanja i ponašanja kojih se želite riješiti svijesno a nesvijesno ih odbacujete.
Bitno je da se razumije da će druga osoba, koja je ”iznutra” stabilnija i koja radi na sebi (na svojim emocijama), doživjeti na drukčiji način neku kriznu situaciju (pandemije ili potresa), jer vidi širu sliku.
Hoće li osoba doživjeti neko krizno stanje kao bijeg u bolest da se zaštiti, ili na neku veću razinu svijesti, doista ne ovisi o nikakvom vanjskom faktoru nego samo o nama. Hoćete li se uživjeti u ulozi žrtve i prebaciti odgovornost na nekog drugog (muža,ženu,državu…) i njih optužiti za osobne probleme koje su vas dovele do krizna stanja, ili ćete pak preuzeti odgovornost za sebe i sve ono što činili ili ne čini, ovisi samo i isključivo o nama. Točka!
Ja nisam moja misao
Zar ne želite tijekom života maknuti d… iz te lažne zone ugode, osvijestiti sebe i sve svoje potencijale, samoaktualizirati se tj osvijestit konačno što želite u životu i koja vam je viša svrha od preživljavanja?
Čini se da baš ne jer većina ljudi pa i onih koji imaju znanje u rukama ali ne i višu svijest to odbija. Promjene kompletnog životnig stila i svjetonazora su teške su i duge. To je proces.
Većina ljudi nema pojma tko je. Žive prema kolektivnim obrascima ili programima koje su usvojili od malih nogu tijekom odrastanja i naravno utemeljenim na društven priznatim normama. Ti se ljudi identificiraju isključivo sa svojim umom ne znajući da oni nisu samo taj um nego mnogo više. Um je kao mašina i ponaša se kao kompjutor koji radi temeljem softvera tj programa koje smo downloadali tijekom života i jednom kad je programiran, sve čini da ništa ne mijenja jer je program u svakom trenutku dostupan kao izvor našim reakcijama. Usvojeni software ne želi zamijeniti nekim boljim,resursnijim, učinkovitijim pa svaku promjenu programa doživljava kao prijetnju. U tome leži osnovni razlog zašto većina ljudi izazove i krizne situacije ne doživljava kao svoju priliku za rast i razvoj nego se još više i dublje zakopava u te zastarijele programe inzistirajući pod svaku cijenu.
To što vi mislite da znate i da ste naučili nikako ne znači da ste po defoltu adresirani na neke željene ishode i sreću. Dapače. Baš sve može biti kontra a znate li zašto ? Zakon prirode je neumoljiv i previše inteligentan da bi ga mogli nadmudriti.Drugim riječima, Stvoritelj nam daje ono što nam uistinu treba, a ne ono što vi baš želite. Iznimka je kad je ono što želite i ono što vam treba,
I sama sam prošla kroz izazove od kojih nisam bježala,međutim ipak se nisam znala nositi na adekvatan način. No upornin radom na sebi, riješila sam se starih duhova koji su me pratili i manifestirali se u obliku kriza i izazova. Da nisam, ostanak u staroj stvarnosti, sigurno ne bi bilo bolje rješenje od onoga koje mi je donio izlazak iz tunela u kojem sam tumarala ne videći svijetla za izlaz.
Redovito podsijećam klijenete koliko je važno da se svaki dan –za to imam veoma učinkovite tehnike i alate kako to učiniti, podsijećaju da ja ili vi nisamo naše misli i ono što osjećamo kao ni sadržaj svoje svijesti. Ja sam jednostavno ja, neograničena svijest koja pliva u obilju kreativnih potencijala. Ako to znamo i osvijestimo, onda ni sada u kriznim vremenima nećete čekati neka bolja vremena, prebacivati krivnju na druge, igrati uloge žrtve, prepustiti se sudbini, apatiji i odugovlačenju – nego prihvatiti stanje, raditi na svojim emocijama, živjeti prema principu zahvalnosti, morala, etike, odgovornosti za sebe i svoje postupke, jer …i to će proći…a ti ćeš postati bolja osoba. Na dobrom putu samoaktualizacije, što bi I trebao biti smisao života, zar ne?
