Jedini način na koji možemo živjeti je da rastemo. Jedini način na koji možemo rasti je da se mijenjamo. Jedini način na koji se možemo promijeniti je da učimo. Jedini način na koji možemo naučiti je da budemo predani. A jedini način da budemo predani je da se otvorimo – C. Joybell

O skromnosti kao vrlini

Učili su nas kako je poželjno biti skroman jer je to vrlina velikih ljudi. No, je li baš uvijek tako? Ovisi kako interpretirate imenicu ili glagol ‘biti skroman’ tj. kakvo značenje ta imenica ima za vas?

Do koje je mjere OK biti skroman i dozvoliti našim potencijalima da se iskažu u najboljem svijetlu a da s druge strane zaradimo i koju pohvalu od drugih a da udovoljimo standardima drugih? ”Tako je draga i skromna ova naša Iva. Uvijek sluša što joj se kaže’‘!

Dragi čitatelji, upravo smo došli na ovaj svijet – svijet mašte, ideja, ostvarenja, kako bismo kreirali, živjeli i sve to doživjeli u svoj punini. Ljudi koji su većinom suzdržani i plahi jer se boje i stide što će drugi misliti ili reći o njima, hoće li se roditelji ljutiti ako iskorače van pravila, itd. prije ili kasnije padnu u zamku iz koje je jako teško izaći. Zamke leže u tome da s vremenom počinju osjećati teške posljedice potiskivanja svojih emocija, želja, ideja (jer su im drugi rekli da je to ispravno, OK ili naprosto bolje za njih). Tako su sve te emocije, ideje i želje stavljali na poček ili stand-by za neke bolje dane – kad završim gimnaziju, faks, zaposlim se, osnujem obitelj, kupim stan, odem u mirovinu, itd.itd.

Vratimo se početku priče i skromnosti kao vrlini. Skromnost se kao pojam pojavio prije tisuće godina kao jedna teška ljudska izmišljotina uma upravo zato jer su se ljudi osjećali prestrašeno od nepoznatog – nisu bili zadovoljni svojim stanjem života i prije svega živjeli su na veoma niskom nivou svijesti. Nažalost dijagnoza stanja svijesti čovječanstva nije ni danas povoljna obzirom da i dalje jako puno ljudi živi doista na najnižem nivou svijesti. To bi značilo da uopće ne razumiju što je život ni tko su oni.

Ne razumiju da nas je Bog, Kozmos,…stvorio kako bismo kreirali iz svih svojih potencijala koje posjedujemo a ne znamo kako ih koristiti jer smo ih nesvjesno zamrznuli zbog krivih uvjerenja, trauma itd. od prije. Naprosto učili smo svi iz istih programa tj. nismo naučeni a što je još gore niti danas učimo druge ništa korisno o životu, primjerice kako koristiti mozak tj.kako funkcionira, kako se dovesti iz neresursnog emocionalnog stanja u resursno, kako upravljati emocijama, itd. S druge strane učili su nas (i dalje uče) kako da mrzimo, ratujemo, ubijamo, krademo, živimo lažne živote, itd.

Tako da se do danas zapravo malo promjenilo u smislu vještina načina na koji razmišljamo. Strah u kojem i dalje mnogi ljudi žive i osjećaju, a poglavito djeca kojoj se soli pamet što i kako trebaju napraviti, razmišljati, osjećati, itd. ”daj stani, nemoj se isticati u nečemu, ma nisu ni oni bolji od tebe” …-jer bolje je ako smo si sličniji.

Takvi programi razmišljanja i ponašanja stvorili su famoznu zonu komfora u kojoj su nas naučili plivati i da ne potonemo, a ako se kojim slučajem počnemo gušiti da udahnemo i ponovo kažemo ‘‘sve OK, opet sam na površini i dišem. Mogu ja tako dalje”.

Često čujem od ljudi čak i onih koji su počeli raditi na sebi ”Briga me za novac. On nije važan i ne treba mi puno. Samo mir i spokoj.” To je naravno u redu, ipak, zapamtite da taj mir neće doći na taj način (da budete skromni ili glumite skromnost) zato što je za postizanje tog unutarnjeg mira potrebno prvo vaše triježnjenje tj vaše osvještavanje što je to unutra u vama. Što je to? To su neke emocije kao što su ljubomora, prijezir, zavist, nesigurnost, strah, potreba za dokazivanjem, koje sami sebi trebate priznati.

Svi oni koji vjeruju da će mir doći sam od sebe i pokriti sve te emocije nesigurnosti, straha, koje oni i dalje osjećaju a nisu ih u potpunosti osvijestili, veoma se brzo susretnu s tim da to baš tako i ne funkcionira.

Recite mi što bi bilo da su Kostelići ili bilo koji vrhunski atleta bili skromni tj. da su njihovi roditelji bili skromni u tom smislu da stavljaju na poček svoje emocije, ideje, želje, za neka bolja vremena? To su sve ljudi koji nas podižu svojom sigurnošću, vjerom u sebe… Što bi bilo da je otac Kostelic rekao ‘‘djeco moja vi ste zbilja super i jako talentirani skijaši, ali dajte prvo završite školu s odličnim uspjehom, pa odradi gimnaziju – koju ću ti ja odrediti, završite fakultet, a poslije budemo vidjeli što ćemo s vašim talentom”? !

Kako vam zvuči? Suludo u najmanju ruku. E, to su sve programi da kroz negdje  15 godina života školovanje treba ići prema ustaljenom obrascu kako bi završili sve potrebne razine od osnovne škole pa čak i do doktorata, a poslije toga možemo razmišljati o nekim našim skrivenim strastima, idejama koje smo godinama zatirali. Međutim mi smo se u međuvremenu toliko kontaminirali i zagušili sa zadanim obrascima ponašanja, da sad kada bi konačno nešto za sebe željeli, ideje nikako da dođu. Osjećamo se zakočeno, zbunjeno, izgubljeno u vremenu i prostoru.

Kao što ni g. Kostelić nije bio skroman vjerujući u talent i potencijale svoje djece, zašto ne biste i vi i na taj način učeći vašu djecu. Osluškujte se – imate li neku ideju, zamisao samo se odmah uplašite i na pomisao njezine realizacije. Ne bježite ni od straha ni sigurnosti jer nije ništa loše u tome kad kažete ‘‘ne smijem to učiniti, i ipak je bolje da sam sad tu gdje jesam”. Opasnost leži u riječi ‘‘ipak je bolje’‘ zato što je to jedno izrazito ograničavajuće uvjerenje koje su nam drugi nametnuli a mi smo počeli vjerovati u to da je tako ispravno.

Kada svatko sam otkrije svoje kočnice i prizna da ih ima i počne usmjeravati svoj fokus i pažnju u njih, ubrzo počinje shvaćati i opažati oko sebe da se nešto doista dešava i pokreće. Nešto što je jako dugo bilo zarobljeno, skriveno. Na taj vam način počinju dolaziti ideje koje su itekako ostvarive.

Budući da se veliki uspjesi ne postižu preko noći, a vi ste jedan od onih koji steme  ka uspjehu, dozvolite sebi da polako ali sigurno otkrijete što je to što vas je koči kako bi mogli to isto odkočiti na način da usmjeravate pažnju u vaše unutarnje biće. Pitajte ga kako se doista osjeća jer će odgovori početi dolaziti sami od sebe a primjetit ćete ih po emocijama (ugodnim).

Ne bježite od emocija
Kad vam dođe neki osjećaj straha, ljutnje, zavisti, ljubomore, nepravde, itd. u ta osjećanja uputite ljubav i dozvolite sebi da ih u potpunosti osjetite i prihvatite kao svoje a ne da ih odbacujete, najčešče na način da ih zamaskirate nekim aktivnostima/radnjama (pušenjem, pivo, sladoledom,prekomjernim poslom, izlascima i kavama, ogovaranjem, itd.). Da, to su sve aktivnosti kojima većina ljudi prikriva i bježi od svojih neugodnih emocija koje bole jer se ne žele suočiti s njima i prihvatiti ih kao svoje. Kao normalne.

Ljudi mogu živjeti isključivo i jedino kroz tijelo koje je naš hram. Kroz tijelo dobivamo signale o tome kako se osjećamo. Stoga iskoristite ovaj život za što vam je dan a to je da se ostvarite i samorealizirate na način da u tom procesu budete ne samo vlastita nego i podrška drugima. To znači da ukoliko ste roditelj, trebate s namjerom podržati svoju djecu umjesto da ih kočite te im namećete vaše ideje i programe o tome što bi bilo najbolje za njih bez njihove dozvole. Na taj način ne samo da im uopće ne koristite nego radite dugoročnu štetu stvarajući od njih frustrirane, iskompleksirane, neodgovorne, nesretne pojedince koji -zato što ne znaju drugačije, primjenjuju iste obrasce razmišljanja i ponašanja i prema drugima. Doista nema potrebe da roditelj ponavlja istu grešku koje su činili vaši roditelji – ako ste imalo osvješteni pa razumijete o čemu govorim. Zato započnite rad na sebi već danas kako biste bili od koristi i sebi i drugima. Još nešto, poznajem dosta njih koji misle da imaju tu strast prema životu, međutim, ima jedan ”ali”- ekstremno ograničena uvjerenja o tome tko su i kakvi su im stvarni potencijali ostaju na istoj točki i ne izlaze iz lažne zone ugode. Možda i započnu promjene i neophodne korake s kojima bi svoj san pretvorli u stvarnost ali ih nikada ne dovrše pa ste na istome.

Biti skroman znači zarobiti sebe, sputati i blokirati se. Riješite se ograničavajućih uvjerenja i osvijestite se jer jedino tada možete sami sebe opet pokrenuti u svijet kreacije!

Morate biti promjena koju želite vidjeti u svijetu – Gandhi