Do not sell the Sun to buy a candle – Jewsih proverb

Američki Dan Rada, koji se ove godine obilježava 2. rujna, formalno označava kraj ljeta i početak nove školske godine u SADa što me potaknula na osvrt vezan uz istinsku prirodu našeg rada i kako ga povezati s nekom višom svrhom u našem životu jer bez te svrhe ni sam život nema svrhu nego se svodi na puko egzistiranje?

Mi Europljani volimo se hvaliti kako radimo da bismo živjeli (? možda nekad bilo), za razliku od Amerikanaca primjerice kojima smo zalijepili etiketu da im je smisao života samo posao i rad. U aktualnim svjetskim okolnostima za mene je to samo još jedan ”outdated” mit! Idemo dalje, s mitovima Europljana koji promoviraju životnu filozofiju tj. modus vivendi s naglaskom na što više slobodna vremena za godišnje odmore, putovanja, tri mjeseca školskih praznika i besposličarenja djece ”ubijanjem vremena”, mišlju kako je takav način života superiorniji od američkog jer eto manje je stresa, manje konzumerizma, manje materijalizma i kao humaniji je. Još jedno opravdanje Europljana za više slobodna vremena jeste kako bi se više mogli posvetiti obitelji, druženju, posvetit više vremena sebi i radu na sebi(!).

No, je li to baš tako? Pate li Europlajni manje od virusa stresa (kao uzrokovanim radom) od Amera? Što je s njihovim obiteljima – jesu li europske obitelji doista funkcionalnije i rezistentnije na opstanak od američkih? Jesu li Europljani pošteđeniji od korupcije? Jesmo li sofisticraniji u svakom smislu od Amera? Držim da bi temeljno pitanje u ovakvoj raspravi koje bi moglo rasvijetliti temu trebao biti povijesni, tj. da bi ga trebali sagledati u kontekstu radne etike.

Svi oni koji su odrastali s radom kao kulturološkom normom često misle da je to tako oduvijek bilo, što nije slučaj. Posao, poslovi i karijera, fenomenološki su pojmovi relativno recentne povijesti. Prisjetimo se kako je veći dio drevne i srednjovjekovne povijesti percipirao rad kao težak i ponižavajući. Grci i kasnije Rimljani također su doživljavali rad kao prokletstvo. Grčka riječ za rad bio je ponos,πόνος preuzet iz latinskog ‘et laborem’ tuga. Fizički težački radovi bili su rezervirani za robove za zadovoljenje materijalnih potreba sviju. Platon i Aristotel jasno su rekli da je svrha zbog koje je većina muškaraca radila kako bi se manjina,tj.elita mogla posvetiti intelektualnom radu, umjetnosti, filozofiji i politici.

Platon je prepoznao pojam podjele rada, razdvajajući ih najprije na kategorije bogatih i siromašnih, a zatim na kategorije različitih vrsta rada i tvrdio da se takav koncept može izbjeći jedino ukidanjem privatnog vlasništva. Aristotel je pak podržavao vlasništvo nad privatnim vlasništvom i bogatstvom. Posao je smatrao korumpiranim gubitkom vremena koji samo otežava ljudsko potragu za vrlinama.

Tek je protestantskom reformom u 16. stoljeću, fizički rad postao kulturno prihvatljiv za sve društvene statuse. Ova promjena ukorijenjena je u teološkim pomacima, kao i u materijalističkim i ekonomskim promjenama. Prema Maxu Weberu, njemačkom ekonomskom sociologu, novi stav prema radu uveo je francuski teolog John Calvin, videći to kao nužnu pokoru za izvorni grijeh i put do osobnog spasenja. Odabir zanimanja i njegovo ostvarivanje za najveću moguću zaradu, kalvinisti su smatrali religioznom dužnošću.

S vremenom su stavovi i vjerovanja koja podržavaju naporan rad postali sekularizirani i utkani u norme zapadne kulture.

Još od reformacije, protestantska radna etika razvijala se sve do trenutka kada počinju začetci pojmova „karijere“ i „profesije“ s kojima se dana toliko hvalimo.

Što je to zapravo oblikovalo ulogu rada u našoj kulturi? Rad se doživljavao kao prokletstvo. Kako su prolazile generacije, a ljudi su se sve više navikavali na “mrak” pa je materijalni rad postao naprosto vjerska dužnost! Do te mjere da je rad postao sam sebi svrha, sa svom svojom otuđenošću koju stvara , kako to Karl Marx objasnio, prema kojemu radnik postaje siromašniji ukoliko proizvodi više bogatstva, ukoliko proizvodnja dobiva više na moći i opsegu; radnik postaje jeftinija roba ukoliko stvara više robe. Drugim riječima, rad je otuđenje proizvodnje, a radnik otuđenje čovjeka. Grčkoj filozofiji također je poznat je pojam otuđenja kao i u židovsko kršćanskoj religijskoj tradiciji, koja primjerice u Novom zavjetu pod pojmom otuđenja podrazumijeva život u bezboštvu i neznanju.

No, pustimo sad filozofiranje. Da skratim, puno se toga izvrnulo naopačke od onda do danas. Jako puno razno raznih distorzija (da ne kažem kognitivnihh) penetriralo je u sve kulture.

Da. Možda posti mit kako Amerikanci kojima se mnogi dive i vide kao zemlju snova (ma nema veze tko je predsjednik jer Amerika je Amerika!) više rade za razliku od Europljana.

Poanta je u pitanju – da li je doista više slobodna vremena na našem kontinentu stvorilo i bolje, obrazovanije, radno sposobnije, konkurentnije i kvalitetnije društvo sa sretnijim građanima?

Nije naravno zato što ni posao ni dokoličarenje i više slobodna vremena nije garancija sreće neka društva.
A što jeste? Viša svrha, duhovni život, nazovite to kako hoćete jer bez toga ostaje jedna velika praznina i ”crna rupa” koja vodi u dekadenciju društva i prkrivene i dijagnosticirane mentalne bolesti tj. stanja od kojih ste bolesni a ne znate zašto jer izvana mislite da imate sve.

Tako da dragi moji, bez obzira jeste li ”Europejac”, ”Amerikanac”, ili s bilo koja druga kontinenta, znajte svi smo u istoj kaši – suočeni s istim izazovima.

Bez obzira da li je vaš primarni fokus na poslu ili slobodnom vremenu (dokoličarenju i traženju prečaca na putu ”uspjeha” – bogaćenja), bilo bi lijepo kada bi ljudi svoj posao i općenito aktivnosti prožimali nekim višim pozivom od onog materijalnog. Uostalom, slobodno vrijeme nije samo sebi svrha, kao što ni rad nije svrha, zar ne?

Materijalizam nas sam po sebi troši. Svijedoci smo (nažalost nijemi) korupcije koja razara društvo a koja je proizašla iz pohlepe i narcizma.

Bottom line – DA radu, poglavito onom smislenom koji nešto proizvodi za društvo jer je bitan za sve nas. Činjenica je da ljudi sve više vremena provode uronjeni u radu. Međutim da bi rezultati naša rada bili cjeloviti, trebali biti povezani s našim višim pozivom. Namjerom. Što želite postići tj. tko želite biti?
Napor rada nadopunjujmo trudom u našoj svakodnevnoj komunikaciji, prije svega sami sa sobom a onda i s drugima, kao i s našom kreativnošću i komunikacijskim vještinama. Kruna toga trebala bi biti vaša duhovna transcendencija u vašim materijalnim aktivnostima. Sve se izprepliće i tako život a onda i rad dobivaju puni smisao.

Stoga dragi moji, ne dopustite da vam rad postane prokletstvo nego blagoslov da uživate u obilju koje ćete velikodušno dijeliti s drugima.